Pobačaj “zakonom odobren” žene smatraju sigurnim štovoše, svojim “pravom”.
Nakon izvršena čina, toliko toga ne ide kao prije. Trče liječnicima da ih ovi oslobode od depresije, tjeskobe, straha, ovisnosti, bježanja, a da ne razumiju odakle sada te pojave. Pružaju im lijekove, pokoju riječ, a da ih nitko ne upozorava na izvor bolesti, ne ozdravlja ih. Sjećanja i konfuzni osjećaji o izvršenom pobačaju, kadšto čak nakon mnogo godina, pothranjuju depresije, umor, nesposobnost za ozbiljan rad…

Prof. David Fergusson (Novi Zeland); “..u takvih žena je 1,5 puta veća mogućnost umne bolesti, a 2-3 puta veća opasnost od ovisnosti o drogi i alkoholu. Fergusson je ispitivao 500 žena u dobi od 25 godina…u onih koje su abortirale postupno rastu problemi mentalnog zdravlja, a do 46% tjeskoba, strah, samoubilačke napasti i ponašanja, te toksična ovisnost.
U izvršenom pobačaju leži odgovornost za čitavu seriju teških pojava: samo u SAD-u 160% samoubojstava više u god. 2001.; 225% samoubojstava u Velikoj Britaniji god. 1997., a 546% samoubojstava u Finskoj 1997. Studije kojima se služim iznose u tih žena srednji porast samoubojstava do 310%.

R.VINCENT RUE DONOSI ZAPANJUJUĆE REZULTATE O PSIHIČKIM SMETNJAMA U TAKVIH ŽENA NAKON POBAČAJA :

55% njih u teškoj je traumi kao da su opsjednute pobačajem;
73% njih tvrdi da imaju flashback;
58% njih tuži se na suicidne misli izravno povezane s pobačajem;
68% priznaju nezadovoljstvo sobom;
79% trajno se doživljava u krivnji i nisu sposobne sebi oprostiti;
63% boje se buduće trudnoće, čak i pomisli da bi mogle biti roditelj;
49% takvih žena ne osjeća se normalno u blizini novorođenčeta;
67% priznaju da su postale “afektivno neosjetljive.”

Iz drugih studija i kliničkog iskustva na tom području izlazi da mnoge žene trpe od seksualnih disfunkcija, prehrambenih neurednosti, od povećanog pušenja, od napadaja panike i tjeskobe, od nervoze i svadljivosti, a sve je to posljedica iskustva pobačaja.