Molitvene zajednice

Tražimo Boga, tražimo jedino njega. Samo Bog zauvijek donosi veselje, mir i sreću. Samo Bog ispunjava dušu, a ništa materijalno i zemaljsko ne može je ispuniti. Samo Bog u srcu kraljuje. Tu je Njegovo pravo kraljevstvo.

Trebamo promatrati sve događaje i one najmanje kao od Boga dane i  učinjene. Tražimo Boga u svemu i sve neka vam služi za Njegovu veću proslavu: i sreća, i nesreća, utjeha i bezutješnost, i grijesi i nesavršenosti. Savršeniji način traženja Boga je ne u traženju samo Njegove volje i slave, nego u traženju Njega, samoga počivanja u Njemu i uživanja Njega.

Ako je duša s Bogom sjedinjena i ako počiva samo u njemu ništa je ne može ražalostiti.

Cjenkamo se s Bogom bismo li Mu se sasvim predali. Ostavljamo sebi brojne osjećaje, nacrte, želje, nade i prohtjeve. Duša koja je prije pričesti bila slaba, iscrpljena, u tmini, po pričesti postaje rasvijetljena i jaka.

Nakon dobre ispovjedi dušu rasvjetljuje jako svjetlo koje omogućuje upoznavanja samog sebe; ona dobiva pokajanje, mir i čistu savjest.
Ono čime Boga vrijeđamo naše je slabo pouzdanje.

Slijedimo samo Njegovu volju, surađujmo s Njegovim milostima, nastojimo oko čistoće srca i budimo sigurni u Njegovu pomoć. Moramo se pouzdavati i očekivati od Boga velike stvari, jer nam ih je naš Gospodin Isus zaslužio. Nadanje u Boga je znak našeg poštovanja, jer što se više ufamo više Ga častimo.

Ponizimo se često u duši, priznajmo svoju ništavost i bijedu, ljubimo svoje vlastito poniženje, bez prestanka sudimo strogo sebi i osuđujmo grešnu narav i sve što činimo.

Od dobara koja činimo i posjedujemo Bog nam prepušta svu korist, ali sebi zadržava slavu. On ne želi da je sebi pripisujemo.
Ako ljubimo čast i pljesak svijeta, ludi smo i hranimo se vjetrom.

Poniženje snizuje našu vrijednost samo kod ljudi, što je  ionako bezvrijedno, ali nas podiže u Božjim očima, a u tome je prava slava.
Ne treba promatrati naše križeve i boli kao zla koja nas muče ili kao ono što nas pred svijetom ponižava, nego ih treba promatrati po primjeru našega Spasitelja kao vječne Božje naume i odluke Božje providnosti. Isus nam ih daje iz ljubavi prema nama da si na taj način pripravimo rajsku krunu i da  prokuša našu krepost i vjernost Njegovoj službi.

Tražite da se jedino Bogu svidite; ako se on hoće poslužiti vama, znat će vas naći makar bili i u pustinji.

Ne može se zamisliti koliko bi naši poslovi donosili koristi kad bi na njih silazio blagoslov što ga s neba privlače neprilike i poniženja.
Osim strasti i grijeha ništa ne škodi čovjeku toliko kao žurba u radu, kad se žuri obaviti posao u određenom roku.

Ispitujmo često stanje svojega srca i gledajmo da u njemu nema kakve užurbanosti, kakva nemira, kakvih neurednih pokreta.

Nikada nećemo Bogu doći ako ne uklonimo, izmijenimo ili uništimo bilo u ovom životu, bilo u drugom, sve što se Bogu protivi.

Kada je srce dobro očišćeno, Bog ispuni dušu i sve njezine moći, pamćenje, razum, volju svojom svetom prisutnošću i svojom ljubavlju. Najprije treba opažati i popravljati lake grijehe, zatim neuredne pokrete srca, potom nam valja urediti svoje misli.

Ako na sebe ne pazimo, đavao redovito uspijeva u svojoj zamisli, često uzrujava sokove našeg tijela, te se razljutimo sami na sebe i na druge.
Čovjek „zapazi“ nešto, primjerice službu, koja mu se čini ugodna i odlična. Strast se probudi, čovjek ovu službu zavoli i poželi. Kako strast raste, svjetlo milosti pomalo trne, razum se više ne opire, pristaje uz neuredne sklonosti u volji, odobri ih i traži razloge kako bi ih opravdao.

Oholost je ljubav i želja za našom vlastitom čašću.

U svjetovnjaka je razlog oholosti bogatstvo, odnosno vanjska dobra kojima se hoće istaknuti, dok je u duhovnih osoba to da prianjaju uz svoju osobnu slavu i unutarnja dobra.

Zloća srca se ogleda i u tome što gledamo u tuđu i najmanju pogrešku, a ne vidimo prednosti koje taj čovjek posjeduje, te tako sebe iznosimo iznad drugih ljudi.

Slaveći misu, razmatrajući  i dr. imamo na umu naše uzvišenje, a to je neuredno, a motiv bi trebao biti čežnja za Bogom i sjedinjenje s Njime.

Treba se truditi oko potpune ravnodušnosti prema svemu i u ovom životu tražiti samo Boga najviše što možemo.

Bez dara molitve nećemo nikada imati savršenu, sveobuhvatnu i ustrajnu ravnodušnost. Moramo biti toliko ravnodušni da postanemo skloniji stvarima prema kojima osjećamo najviše odvratnosti. Onaj tko ne može doći do ovoga stupnja vrlo je daleko od prave ravnodušnosti.

Žrtvujmo Bogu sve svoje zahtjeve i sve ljudske nade što ih imamo bez kraja. Nema veće ispraznosti od ovakvih nadanja, a Bog ih voli omesti jer se protive njegovoj pravdi.

Odricanje početnika sastoji se u izbjegavanju grešnih prilika, mrvljenju strasti, svoje volje i suda. Oni što su napredovali trebaju se odricati neprianjanjem uz Božje darove, jer mi ljudi mislimo da ih možemo zadržati onako kao darove koje nam daju darežljivi ljudi.
Božje rasvjetljenje stvara u nama učinak što ga je Bog htio. Ono priprema dušu za sjedinjenje s Bogom. Najviše smetaju čistoći nakane taština, užitak, korist i odvratnost.

Djelujmo stalno zato da se Bogu svidimo, ako u dijelu i ne nalazimo svoje koristi i zadovoljstva.

Ako nas Duh Sveti ne upravlja uzvišenijem dobru, to će uvijek biti neko naravno dobro. Zato trebamo slijediti samo one pokrete srca koji dolaze od Duha Svetoga. Gotovo ništa ne činimo što bi bilo posve po milosti i potpuno nadnaravno.

Onima koji su pozvani na savršenstvo opasno je ograničiti se na vodstvo razuma i općeg mišljenja ili se na to više oslanjati nego na rasvjetljenja Duha Svetoga.

Tko može znati što Bog od nas hoće kamo idemo i kojim putem nas hoće voditi.

Nutarnji su putovi pravednika različiti kao i njihova lica. Ovo razlikovanje pripada Duhu Svetomu, koji proniče do dna Božjeg srca, pozna sve naume Božje, svako Njegovo htjenje i očituje ga dušama, koje se njegovu vodstvu predaju.

Nemojmo jedni drugima proturječiti i ispričavati se ako nas neko ukori.

Nikada ne trebamo izići iz svoje sabranosti, te zaboraviti na Božju prisutnost.

U razgovoru pripazimo da se srce i duh ne zaustave i ograniče na izvanjske stvari. Što god se nametne našem duhu treba mu reći: PROLAZI, NESTANI, TO NIJE ONO ŠTO JA TRAŽIM, ONO ŠTO JA TRAŽIM JE SJEDINJENJE S BOGOM, TO JE SAM BOG KOJEGA JA HOĆU.

Koliko je moguće treba mrtviti želju za novostima i nestrpljivosti da ih dalje širimo. Ništa nije toliko protivno nutarnjem duhu i toliko srce ne rastresa. Duh sabranosti se gubi u taženju novosti jer mu je to posve protivno.

Promatramo pozorno pokrete svoje duše. Ovako ćemo postupno upoznati što dolazi, a što ne dolazi od Boga. Što dolazi od Boga, to je u duši podložnoj milosti redovito blago i mirno, a što dolazi od demona silovito je i donosi sa sobom nemir i tjeskobu.
Duhovni se život sastoji od čišćenja srca i vodstva Duha Svetoga.

Cilj za kojim valja težiti, kad se dobro uvježbamo u čistoći srca jest da Duh Sveti jedini vodi sve naše moći i osjećaje, upravlja svim našim nutarnjim i izvanjskim pokretima, da mu posve prepustimo dušu i odreknemo se svoje volje i svojih naslada.

Mi ne moramo čitati mnoštvo duhovnih knjiga, nego opažati božanska nadahnuća. Ova su nam nadahnuća i uz malo štiva dostatna da vjerno odgovorimo milostima, koje nam se obilno darivaju. Duh Sveti zove ljude da idu Božjim putovima svojim nadahnućima, ali kako su neposlušni, punih samih sebe, prionuli uz svoje osjećaje napuhnuti vlastitom mudrošću, ne dopuštaju takvo vođenje. Svako nadahnuće trebamo primiti kao riječ Božju, riječi Njegove mudrosti, milosrđa i dobrote, koja će u nama proizvesti divne učinke, ako joj ne postavimo zapreke. Mi zaustavljamo velike učinke Božje riječi zbog naše neznatne proslave, časovitog veselja, zbog kakve tričarije ili službe koja će zadovoljiti našu taštinu.

Među našim najvećim nesrećama je naša velika osjetnost  i očaranost vanjskim stvarima, te poštovanje, divljenje i uživanje samo u onom što ima vanjski sjaj i godi našim osjetilima.

Vrhunac naše duše samo je za Boga, a mi ga ispunjavamo stvorenjima oštećujući Boga umjesto da ga širimo po neizmjernosti po Božjoj prisutnosti, mi ga potpuno sužavamo nekolicinom jadnih sitnica.

Sveti Duh daje gorljivim i vjernim dušama nutarnje svjedočanstvo da su Božje i da je Bog njihov. Samo jedna kap božanskih utjeha, koju Duh Sveti ulijeva u dušu, začara je posve i opoji.

Neizmjerna slabost duše, nebrojene misli, želje, osjećaji zemaljski ugase u nama Božji duh i stoga nas tako malo rasvjetljuje i upravlja Duh Sveti. Malo se osoba potpuno predaje  Bogu i vodstvu Duha Svetoga tako da bi On u njima živio i bio začetnik svih njihovih dijela.

Osoba koja je nadarena darom mudrosti odmah će razlikovati dvije istine koje čine: jednu stvorenu umovanjem, drugu od Boga nadahnutu.
Duša koja se umrtvljenjem dobro izliječi od svojih strasti i čistoćom srca se ustali u svojemu umrtvljenju dobiva od Boga divne spoznaje i otkriva tako uzvišene stvari da joj osjetila moraju prestati djelovati.

Svatko ima barem jedan predmet kojemu je privržen i na njega upravlja sve, nemajući gotovo ni jednog osjećaja ni strasti koja ne bi bila ovisna o ovome predmetu. A to znači uistinu biti lud.

Što nas čini zadovoljnim ili nezadovoljnim? U čemu je počinak i zadovoljstvo našega srca. Ovakvo je ispitivanje izvrsno sredstvo za postizanje čistoće srca i trebao bi postati običaj ispitivati često preko dana svoje ugodnosti i neugodnosti, te ih malo pomalo upravljati Bogu.

Darom znanja spoznajemo stanje naše duše, naše nutarnje čine, tajne pokrete srca, njihovu narav, dobrotu, zloću, uzroke, izvore, ciljeve i nakane, učinke i posljedice, zaslugu i kaznu. Upoznajmo predmete i želje sasvim ljudske, njegovu nepotrebnost za nutarnji nadnaravni život, ništavnost i ispraznost, kratkoću njihova vijeka, nesposobnost da nas usreće, njihovu štetnost i opasnost po spasenje.
Zemaljske su nas stvari tako zaludile i obuzele da se bez prestanka varamo.

Da bismo stekli dar znanja trebamo iznimno nastojati oko čistoće srca, brižno bdjeti nad svojom nutrinom, upoznati sve nerede i paziti na svoje glavne pogreške. Strogo će provođenje navedenog privući Božji blagoslov. On će tada trajno raširiti u duši svoje svijetlo i dati joj da malo pomalo sama sebe upozna. To nam je nakon spoznaje božanskog veličanstva najkorisnija spoznaja. Prije izgradnje „kuće“ Bog postavlja temelj. Temelj je spoznaja nas samih i naše bijede, kako se kasnije ne bi smio uzoholiti zbog Božjih darova.

Na početku svakog čina treba tražiti rasvjetljenje Duha Svetoga da dobro činimo, a na kraju tražiti oprost za pogreške koje smo možda pri tom učinili. Tako ćemo cijeli dan pokazivati svoju ovisnost o Bogu, koji jedini pozna sve okolnosti u kojima se može zateći.

Daru jakosti oprečna je plašljivost ili strah ljudski. Bojmo se za naš vlastiti ugled i ljubimo svoju udobnost. Smeta nas u našim pothvatima pa bježimo od poniženja i poteškoća. Najviše škodi u duhovnom životu strah od ljudskog obzira, što ga đavao u nama pobuđuje.
Čim opazimo svoj grijeh smjesta se pokajmo i probudimo skrušenost. Jer ako se ne pokajemo taj grijeh će bez sumnje zapriječiti daljnje milosti.

To što smo u Bogu čini nas sigurnim od nemira i straha, dok posjedovanje zemaljskog uzrokuje tisuće bojazni i tisuće nemira.
Ništa stvorenoga ne može dostajati niti nas potpuno zadovoljiti.

Mir čini da Bog vlada dušom i bude njezin gospodar. Po njemu duša dolazi do prave savršenosti, ovisnosti o Bogu.

Ispitujmo se brižno i gledajmo čime se naviše bavimo u mislima, uz što je najviše priraslo naše srce, koje nam strasti pomućuju mir duše. Pa kad to jasno spoznamo, hitro uklonimo spletku đavolsku, koji nas želi upropastiti.
Sve što oduzima nutarnji mir i spokoj dolazi od sotone.

Želimo li biti s Bogom i dobivati od Njega vrlo jaka i vrlo česta nadahnuća, moramo imati veliku čistoću srca, veliku duševnu snagu i trajnu vjernost u slijeđenju Njegovih poticaja, pa ma kamo nas on vodio.