FORGOT YOUR DETAILS?

Razgovor sa p. Markom Kornelijem Glogovićem OSPPE

voditeljem Centra za nerođeni život «Betlehem»

Razgovor sa p. Markom Kornelijem Glogovićem OSPPE

voditeljem Centra za nerođeni život «Betlehem»

Razgovor sa p. Markom Kornelijem Glogovićem OSPPE

voditeljem Centra za nerođeni život «Betlehem»

Razgovor sa p. Markom Kornelijem Glogovićem OSPPE

voditeljem Centra za nerođeni život «Betlehem»

PREV
NEXT

Interview

Pater Marko, molim Vas da se na početku ovoga razgovora predstavite našim čitateljima!

Rođen sam u Zagrebu 1976., od oca Mladena, rođenog Zagrepčanina i majke Mare, rodom iz Bijele kod Brčkog. Od tate sam naslijedio „kaj“ a od mame ljubav prema pitama i sevdahu, tako da sam prilično zanimljiva kombinacija. Redovnik sam od 1996. a svećenik od 2002., pripadam „Marijinim bijelim fratrima“ odnosno Redu Svetog Pavla Prvog Pustinjaka, pavlinima. U Zagrebu sam završio klasičnu gimnaziju a onda hrabro krenuo u jedan novi svijet, u Poljsku, gdje sam prošao kompletnu redovničku formaciju. Nakon sedam godina vraćen sam u domovinu, gdje sam prvo službovao u istarskom mjestašcu Sv. Petar u Šumi, odakle sam, nakon tri godine, došao po Providnosti Božjoj u Kamensko kraj Karlovca, gdje sam evo i danas. U novicijatu sam, još i prije odijevanja bijelog habita, spoznao sasvim jasno, da me Gospodin zove u borbu za nerođene, osuđene na usmrćivanje pobačajem. Taj se poziv, koji je uostalom poziv i cijelog mog Reda, kako piše i u našim Uredbama, kroz vrijeme bogoslovlja kristalizirao, te danas mogu sasvim sigurno reći, da me božanski Učitelj pozvao u ovaj stalež upravo zbog Njegove ljubavi i brige prema najmanjima. Ovu Njegovu ljubav živim i propovijedam kao župni vikar, vjeroučitelj, tajnik naše Provincije, duhovnik nekih pokreta i časnih sestara, župni misionar, voditelj molitvenih zajednica za nerođene i karizmatske i neokatekumenske zajednice u našoj župi. Posebno štujem Božansko milosrđe i volim dragu sv. Faustinu Kowalsku. Eto, to su neki okviri mog života, ali u biti sam samo jadan grešnik koji vapi za Isusovim milosrđem i sa svakodnevnim čuđenjem promatram neopisiva djela Božja.

Recite nam tko su pavlini, tko ih je utemeljio i koje imaju poslanje u Crkvi?

Naš je Red vrlo zaslužan, na mnogim područjima, u povijesti hrvatskog naroda, još od samog početka postojanja, dakle od XIII stoljeća. Ove godine slavimo kao zajednica 700-tu godišnjicu službenog priznanja od strane Crkve, jer smo 1308., nakon gotovo sto godina zajedničkog života dobili potvrdu Pravila i Konstitucija. Naš je otac Utemeljitelj Blaženi Euzebije Ostrogonski, porijeklom Mađar, koji je, u službi kanonika, imao viđenje, koje ga je potaklo na osnivanje zajednice. Naime, Bog mu je pokazao mnoštvo malih plamenova, koji su odjednom sabrani u jedan veliki plamen, koji je zahvatio mnoge krajeve i ljude. U napadu Tatara, Euzebije je bio primoran skloniti se u pustinju oko Pečuha, gdje je upoznao mnoge pobožne pustinjake. Tada je shvatio, da su oni, puni poniznosti i pokore, ovaj plamen koji može zapaliti mnoga srca za Kraljevstvo Božje. Međutim, primijetio je, da ovaj „plamen“ treba nužno jedan „kamin“ koji bi ga zadržao i sačuvao. A to je zajednica. I tako, dozvolom biskupa Bartolomeja, naš blaženi Utemeljitelj sabire mnoge pustinjake i organizira njihov život, dajući im pravila života, zajedništvo u molitvi i radu, svakodnevnu liturgiju… i povjeravajući im svoju ogromnu ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. Bojao se, u svojoj skromnosti, da bi rastuće zajednice mogle nakon njegove smrti uzeti ime po njemu, te je svoju subraću nazvao Pustinjacima Svetog Križa. Međutim, kasnije je ovaj naziv promijenio u današnji, odabravši za uzor i praoca Reda svetog, prvog pustinjaka Pavla (218-323.) iz Egipta. U povijest su pavlini ušli kao monasi, zatim kao odgojiteljski i školski Red, pa i kao poznati umjetnici. Uvijek smo slijedili znakove vremena, pa tako danas, već nekih pedesetak godina, intenzivno otkrivamo putove spašavanja nerođene dječice, što je usko povezano s našim posebnim predanjem i posvetom Bogorodici Mariji, Majci Gospodinovoj.

Gdje su sve pavlini u povijesti djelovali u Hrvatskoj, a gdje sve danas djeluju i čime se bave?

Imali smo nekoć oko 40 samostana u Lijepoj Našoj. Bili su podijeljeni u dvije provincije, a najpoznatiji su oni u Lepoglavi, Remetama, Križevcima, Istri, Senju, Crikvenici itd. Pavlini su dali mnoge vrsne ljude, samozatajne svete monahe, radišne jezikoslovce, slikare i kipare, učitelje, glazbenike. Otvarali smo gimnazije i fakultete. Napisali prvu hrvatsku notnu pjesmaricu, radili orgulje. Slikali smo freske, pisali rječnike i leksikone, istraživali medicinu i povijest. Specifični smo po svojoj povezanosti s narodom. Iako po pravilu monasi, dakle redovnici zatvorenijeg tipa, ipak su naši samostani uvijek bili okupljalište naroda, koji su dobro osjećali i cijenili ovu ljubav. Kad se pogleda unatrag, zaista vidimo kako su stari pavlini sve činili, da naš narod bude odgojen u duhu vjere i kulture, umirali su radeći za njih i ta se slava nikada neće izbrisati iz naše svijesti. Pretrpjeli smo nekoliko teških progona i ukinuća; nakon Mohačke bitke 1526., jedva da je nekoliko samostana preživjelo, a stotine je fratara mučki ubijeno. Iz toga vremena pamtimo svijetle uzore 12 remetskih mučenika, blaženog brata Pavla iz Slankamena i mnoge, mnoge druge. Eto jedan primjer: u samostanu sv. Lovre u Budimu, gdje su naši imali zajednicu od preko pet stotina braće, gotovo svi su pobijeni te godine, a tijelo je sv. Oca Pavla, ondje čuvano, gotovo u potpunosti obeščašćeno i uništeno. Koliko je tada bilo mučenika, ako je nestalo preko 200 samostana…?! Nažalost, tada smo prekinuli veze s pavlinima u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj, pa su se ondje razvile sasvim druge Kongregacije, iako istog grba, pravila pa i imena. Turci su udarali još mnogo puta, ali nakon Mohača jedva smo ponovno stali na noge. Nakon obnove, došlo je tragično ukinuće Reda od strane Josipa II austrijskog, 1786. Zanimljivo, sin nas nije volio (volio je pavlinsko zlato i srebro) a majku su mu okrunili baš pavlini… Da skratim ovaj žalosni dio, nakon svih mogućih povijesnih peripetija, pavlina danas ima oko 600, raspoređenih u 60 samostana, od toga su 4 kod nas: u Karlovcu, Svetice kod Ozlja, Sv. Patar u Šumi u središnjoj Istri te Posedarje kod Zadra. Nas je svega petnaest, imamo nekoliko bogoslova, a uzdržavamo se radom na župama. Naša je Provincija čvrsto odlučila kročiti stazom pokazanom od posljednjih papa, a to je nova evangelizacija. Tako da, slava Isusu, svaka naša župa ima mnoge zajednice, raznog tipa, te u tome vidimo jednu neopisivu pomoć za nas redovnike i svećenike. Imamo i pavlinke, no one su klauzurne i postoje samo u Mađarskoj. Postoje i pavlinski oblati, te konfratri, a u novije vrijeme i Prijatelji pavlinskog Reda te Vitezovi Crne Gospe. Naša je kuća matica u poljskom nacionalnom svetištu Jasna Gora, gdje živi preko sto pavlina. Karizma je Reda upravljanje marijanskim svetištima, posebna briga oko sakramenta pomirenja i duhovnog vodstva (k nama jako mnogo ljudi dolazi po savjete i na razgovore) te molitvena borba za spas nerođene dječice. U Francuskoj čuvamo grob i tijelo sv. Marije Magdalene, a otvoreni smo i na misijski rad u Africi.

Kakav je rast duhovnih zvanja?

Bog nas neizmjerno voli! Evo jasnog svjedočanstva. Kad sam ulazio u Red, 1995., pavlina je u Hrvatskoj bilo- dvojica. Imali su jedan samostan, totalno uništen u ratu, okupiran i opljačkan. Bili su prognanici, kod braće franjevaca u Karlovcu. Svi su mi govorili- a ne uzimam im to za zlo, jer bilo je i logično- „razmisli kuda ideš, vidiš da ovi nemaju budućnosti!“ Ali, Gospodin ima drugačiji pogled i logiku! Izaija kaže, „Od maloga nastaje brojan narod, od jednoga tisuća“ a i u Novom zavjetu čitamo, da Bog izabire ono što je maleno i prezreno u očima svijeta… dakle, na ovom evidentnom zgarištu i propasti, On, Svemogući, radi nešto novo i divno. Malo po malo, od rata naovamo, naša je zajednica i brojčano i mjesno narasla, a ovo je zgarište postala oaza u kojoj mnoge duše dobivaju nužnu hranu na putu za Nebo. Mi smo Red koji se u nas obnavlja, i svaki nam je kandidat „zlata vrijedan“. Stoga, svakome pružamo mnogo brige i pažnje, a ako ga zaista šalje Gospodin, isti otkriva „kako je dobro i kako je milo kada braća žive zajedno“, kako kaže Psalam. Trenutačno imamo 2 bogoslova, 2 novaka i nekoliko kandidata. Ono što je mene osobno privuklo k pavlinima, a što i ostali koji dođu nekako najviše cijene, jest jedna atmosfera obitelji i jednostavnosti. Mi smo tako jako obični, da je to upravo neobično! Ima svakakvog cvijeća u Božjem vrtu, a mi smo, rekao bih, kao neke tratinčice (smijem se i ja ovoj usporedbi!), bijeli, maleni, žilavi, neprimjetni a opet nekako posebni. Da, Pavao je napisao da Bog izabire malene…i lude. Stvarno je „ludo“ danas živjeti u siromaštvu, čistoći i poslušnosti, čitajući Riječ Božju i gubeći svoj život za bližnje. No, to Bog čini u nama, ne mi sami. Mi smo, ponavljam, tako obični, često i sami „zabrljamo“ pa me stoga još i više zadivljuje Božja ljubav i milosrđe. Aleluja!

Kako teče tijek formacije u Vašoj redovničkoj zajednici?

Bog zove, neprestano. Iako buka ovoga svijeta želi svim silama zaglušiti taj zov, on je jači i Crkva će uvijek imati pastire. Ja se ne bojim što smo maleni i slabi. Baš naprotiv, vidim i u tome jednu Božju mudrost i vodstvo. Ako mladić (od 18 godina nadalje) čuje ovaj poziv u srcu, te mu Gospodin jasno pomoću raznih znakova ukazuje na naš Red, dolazi k nama na neko vrijeme upoznavanja. Onda, ako osjeća potvrdu svog poziva, ostavlja obitelj i ulazi u postulaturu. To je vrijeme od 6 mjeseci do godinu dana, kada živi samostanskim životom i dublje upoznaje redovništvo. Nakon toga slijedi novicijat- za časnu braću dvije, a za buduće svećenike godinu dana kušnje, odvojenosti, pustinje, razmišljanja, rada, prepoznavanja svojih slabosti, padova i pobjeda. Braća nakon novicijata odlaze u pojedine samostane gdje žive, mole i rade, prema vlastitim sposobnostima (naša su braća u Hrvatskoj kuhari, vrtlari, sakristani) a klerici odlaze na Bogoslovlje, koje traje 6 godina. Svako je zvanje poseban dar i blagoslov, a ponekad i križ zajednice. Samo smo ljudi. Svaki pozvani raste Božjom milošću, na svoj specifičan način. Iz osobnog iskustva potvrđujem jedno- ako surađujem s milošću, Bog mi pomaže na svakom koraku. Ja sam imao stotine kriza, jednom sam bio i spakiran, spreman da odem prvim vlakom doma. Spazio me jedan subrat i momentalno odveo, za ruku, na molitvenu zajednicu, i kada su molili za mene, snažnom, iskrenom, žarkom molitvom, napast je prošla. U školi nisam bio „bajan“. Dapače, u gimnaziji sam skoro pao razred, a iz one užasne matematike stalno sam išao na produžnu nastavu i popravne ispite. No, i tu me Gospodin izvukao. Došao sam u Poljsku, a da nisam znao ni jednu jedinu riječ tog jezika. Već nakon nekoliko mjeseci, nisu me mogli zaustaviti u pričanju. Slava Isusu. Ako čitaš ovo, a mlad si (ili relativno mlad!) i osjećaš nešto toplo oko srca… Ugasi TV, poljubi mamu i tatu, popričaj sa svojim župnikom, uzmi Bibliju i krunicu i dođi k nama. Čeka te bijela uniforma Kristovih „bijelih kaciga“.

Kako ste Vi došli u kontakt s pavlinima i kako i kada ste taj cilj ostvarili?

Dok sam živio u Zagrebu kod svojih, bio sam župljanin župe sv. Blaža. Jednoga su mi dana župnik, sada pokojni msgr. Danijel Labaš, kao i tadašnji kapelan vlč. Stjepan Razum (radi u Arhivu na Kaptolu) predložili da krenem na zanimljiv put vjeroučenika, koji je organizirao MAK, Mali Koncil. To se zvalo „Tribus“, jer se putovalo u tri autobusa. No, bio sam tada tinejdžer, krizmanik… Ne moram baš objašnjavati, da nisam „poludio od sreće“ da u crkvenom aranžmanu obiđem Dalmaciju, s masom nepoznate dječurlije. Ali, moji su me nagovorili i krenuo sam. Prva je postaja bila u Karlovcu (!) u crkvi sv. Josipa. Zato ovog sveca jako štujem i volim! Dok sam, prilično nezainteresirano, u blagom ali vidljivom pubertetskom buntovništvu i bunilu sjedio u klupi crkve, iz sakristije je „dolepršao“ u bjelini jedan pater-pavlin. I on je bio s nama na tom putu. U tom trenutku, u toj nano-sekundi, u tom otajstvenom pohodu Milosti, za mene je prestalo sve ostalo postojati i ja sam ZNAO da ću jednog dana postati baš to- pavlin- iako nisam imao pojma tko je taj čovjek s krunicom oko pasa. Ljubav na prvi pogled. Poziv na prvi pogled. No, kada sam smogao hrabrosti i u nekoj ga pauzi priupitao, kako se postaje pavlin, pater mi je odgovorio, da je još prerano, da sam premršav, da ima puno škole, da on sada nema vremena objašnjavati i sve u tom stilu. Mašala. Prvi kontakt i prva kušnja. Ali ja se nisam dao. Ova me misao kopkala i kopkala, skoro sam izludio od muke, neke slatke muke, koja me tjerala da upoznam te čudnovate „men in white“. Međutim, niti kod kuće nije sve išlo glatko… Bojao sam se to reći svojima, jer oni su imali „bolje planove“ za sinčića. Čekao sam do zadnjeg trenutka s objavom naziva srednje škole u koju želim ići… Sjećam se, jednog sam dana otvorio Večernji List, koji je tada donosio adrese raznih srednjih škola, i flomasterom jako zaokružio „Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti, Voćarska 106, Šalata“. I hrabro sam pobjegao, čekajući reakciju mojih u drugoj sobi. Svi su mislili da se šalim. Kad su shvatili, da ja zaista želim postati svećenik, bilo je natezanja i naguravanja i kontar-argumentacije, čak su nazvali pokojnog fra Jerka Fućeka u Siget, da me pokuša odgovoriti! Morao sam hitno kod njega na razgovor, osjećao sam se kao da me ispituju u tamnici. Tata je šutio i pozorno pratio svaki pokret i riječ pokojnog fra Jerka (prijatelja obitelji) a on je, jadan, sve nekako zaobilazno „ispitivao teren“. Na kraju smo zaključili, da imam pravo na vlastiti odabir zvanja i posla i budućnosti. Fra Jerko me blagoslovio, smijući se mojoj tvrdoglavosti i upornosti, a tata se, pokisao, vratio doma. Sjećam se dobro, mama je sjedila nad tanjurom graha (bio je ručak) i kad je čula, „da ga ni pater Jerko nije mogao odgovoriti od bezumne ideje“ (ha ha ha) počela je gorko plakati, suze su padale u taj grah. Nije mi baš bilo svejedno. Ali, ne zamjeram roditeljima, ni prijateljima, ni rodbini. Prvi sam u široj obitelji koji je pozvan u službu Božju. Iako su svi bili i jesu praktični vjernici, nisu se tog trenutka snašli. Bogu havala i na tome. Pretpostavljate, međutim, tko je na Mladoj Misi bio najsretniji? Osim mene, moji roditelji, prvi! Stvar je donekle spasila i seka, koja se rodila baš kad sam ja otišao, tako da je „popunila prazninu“. Dakle, svako zvanje MORA proći svoje specifične kušnje, otpore, nedoumice i padove. Bogu hvala, zaista. Ne mogu na kat, da ne hodam po stepenicama. I odlazak u Poljsku je bio težak, ali Gospodin je sve providio. Tamo sam otkrio što nosim u sebi i kako je Bog dobar. Uvijek.

Kada i kako ste počeli apostolat za nerođeni život?

Došavši u novicijat, veliki borac za nerođene, otac Kristofor, pavlin iz Varšave, imao je dojmljivo predavanje o najmanjima u majčinoj utrobi. On je umro na glasu svetosti, nota bene. Plakao je pred nama, objašnjavajući kako Gospodin treba borce, koji će dati svoj život za nerođenu djecu, jer ona se masakriraju prije rođenja, pod majčinim srcem. Pričao nam je o nekom ukazanju (čini mi se u Japanu) Blažene Djevice, čiji je kipić plakao krvlju) kao i slika naše Crne Gospe u Sv. Petru u Šumi!) dok je vidjelica dobivala poruke o strahoti pobačaja i potrebi molitve i žrtve za nerođene. To me sve jako potreslo. U srcu sam čuo: „TEBE trebam. Budi glas onih, koji nemaju glasa. Ovo je za tebe, ovo sam tebi namijenio“. Nikada prije nisam razmišljao, pa ni na tren, o abortusima. Tada, te 1995., Gospodin mi je jasno progovorio i pozvao me u služenje nevinima, nerođenima. Sve je to tako tajanstveno, a opet tako jasno. Teško mi je o tome govoriti, a opet, moram. „Ljubav nas Kristova prisiljava“ kaže Pavao. Najveće se stvari odvijaju u srcu, a tu nema neke logike. Morao sam otići 1000 km od kuće, da čujem svoj osobiti poziv, biti apostol najmanjih. Do danas ga osjećam, i ne mogu mirovati dok je i jedna beba pod kandžama duha smrti. Ne miruje ni taj zli duh, ali uz sve poteškoće i moju bijedu, Bog je tu, Bog je jači, Bog je Ljubav. Kad spasim dijete od smrti, nema sretnijeg čovjeka na zemlji od mene! U tome mi svakako pomažu mnogi ljudi, na različite načine. Pobačaj je zaista jedno užasno zlo. Stvoritelj je u Bibliji vrlo jasan, što se toga tiče, kao uostalom i naša Crkva. Tko ne zna ili nije dokraja uvjeren u nauk Crkve o abortusu, neka slobodno na Internetu pogleda slike, metode, te samo izvršenje ovog masakra. Ne znam može li itko nakon tih slika ostati isti kao prije. Maleni trpe, neopisivo. Svijet gleda i šuti. A ti, kršćanine, što ti činiš? A ja, svećenik, što ja činim? Naše su crkve polu-prazne, škole opustjele, župe iz godine u godinu broje sve manje rođenih a sve više mrtvih. Svatko od nas mora zauzeti jedan jasan stav. Ili smo Kristovi, ili nismo. Oni koji šutke odobravaju, potiču, vrše ili ismijavaju pobačaje, nemaju veze s Kristom. Mogu se kititi krunicama i blagoslovima obitelji i križanjima kod jela, ali nisu Kristovi. Apostolat za život započeo sam, kada sam shvatio, da je nerođeno dijete najvažnije svjetsko pitanje i razlog postojanja svijeta. Isus je bio Nerođeni. Bog je postao Djetetom. Pa ipak, naš je Sabor 21. 04. 1978. donio još uvijek važeći „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“. Isti je Zakon prvi u Evropi uveo Hitler, a slijedio ga je Staljin. Predlažem, da ovaj datum naši biskupi proglase Danom hrvatske žalosti, danom molitve, posta i zadovoljštine. Jesmo li svjesni, da deseci tisuća nerođene djece godišnje u Lijepoj Našoj bivaju uništeni, dok mi živimo svoje živote, kao da nas se to ne tiče? Ulazimo u EU, u kojoj se, prema pisanju medija, svakih 20 sekundi ubije nerođeno dijete. Apostolat za život je apostolat za budućnost našeg naroda.

Recite nam što je to duhovno posvojenje nerođenog djeteta i kako se uključiti u pokret?

Tom smo akcijom počeli, u rujnu 1999., zahvaljujući Radio Mariji, naš apostolat ovdje. Pavlini su već godinama ovu molitvu širili po Poljskoj i svijetu, i ondje je zaista poznata svim katolicima, jer župe i udruge i samostani organiziraju svečane zavjete Duhovnog posvojenja. U eter radija rekao sam, da imam poljski letak, kojega bih rado preveo i širio, ali nemam ni lipe za taj projekt. U tom je trenutku jedan Željko iz Zagreba slušao emisiju, vračajući se s posla. Duh Sveti mu nije davao mira, i za nekoliko se dana pojavio u našem stanu u Ilici, s kovertom u ruci. Tako je sve krenulo… Duhovno posvojenje je molitvena obveza, kojom se molitelj zavjetuje, da će kroz 9 mjeseci molitvom i žrtvom (postom, i sl.) pratiti dijete u utrobi majke, kojemu je namijenjen pobačaj. Ovih je letaka, zahvaljujući samo dobroti Božjoj i dobroti raznih divnih ljudi, tiskano preko 2 milijuna. Vjerujem i znam, da smo time spasili tisuće malenih, aleluja!!! No, to je bio samo početak. Danas, gotovo desetljeće nakon ovoga, imamo različite akcije kojima spašavamo nerođenu dječicu. Samo ću ih nabrojati: Zadovoljština Bezgrešnom Srcu Marijinom za grijeh pobačaja u Hrvatskoj, Mali krug srca za nerođene, Tješitelji Milosrdnog Isusa, Zajednice „Treće srce“, Udruge „Betlehem“ i Gabrijel“, Seminari izlječenja rana pobačaja „Ljubav liječi život“, Molitvena bdijenja za nerođene, Bijela Krunica tj. Krunica Nevine dječice, Duhovno posvojenje majke koja namjerava učiniti pobačaj, Djeca mole za najmanje… Već postoje četiri kapelice Marije Majke nerođenih. Ovdje vjernici mole, vape, zahvaljuju. Obično u zajednicama molimo pred izloženim Presvetim Otajstvom. Molitvenih zajednica „Treće srce“ ima već preko 50, Bogu hvala. Važno je naglasiti, da su sve ove „akcije“ molitvenog tipa, jer mi želimo biti molitveni pokret. Međutim, osnovali smo i Udrugu, koja želi pomoći djeci koja se ipak rode, slava Bogu, i roditeljima, koji odustanu od pobačaja, i materijalno. Tu nam treba dosta pomoći, donacija, pelena, hrane, novaca, kolica, krevetaca… Uvijek kažem, nema ništa od našeg šokiranja i sablažnjavanja. Ako plačeš zbog prolivene nevine krvi, prestani i daj nam pomozi. To je jedini ispravni put. Od „ajme meni, to je strašno“ nema ništa. Hvala na lijepim riječima, pohvalama i rukovanjima, ali ja trebam konkretnu pomoć.

Izdali ste mnoge materijale, knjige, knjižice, brošurice, krunice … Možete nam reći o kakvoj je literaturi i materijalima riječ?

Kad sam se vratio u Hrvatsku, nakon svećeničkog ređenja, iznenadilo me, da nemamo gotovo nikakve literature na ovu temu. Odnosno, nisam našao nešto svima pristupačno. Smatram, da obični ljudi trebaju čitati lako razumljive knjige i materijale. Teško da će, sa svim dužnim i nužnim poštovanjem, običan, malen čovjek koji radi „od jutra do sutra“ i ima sto problema u svom životu, s lakoćom čitati bioetiča razmatranja, prepuna latinskih izričaja i medicinske terminologije. Tada sam se „razljutio“ i odlučio napisati knjigu, temeljenu na Svetom Pismu i vlastitom iskustvu, s vrlo jednostavnim i razumljivim pitanjima i odgovorima. Očito sam još „ljut“ jer mi sada izlazi dvanaesta knjiga. Tiskali smo i nekoliko molitvenika. Sve je dostupno u knjižarama, osobito „Teovizije“ i „Siona“ i „Laudata“. Na slavu Božju, za nerođenu, nevinu dječicu, srce moje, sve moje.

Pokrenuli ste i predivnu web stranicu stopabortus.com. Što se sve može pronaći na navedenoj stranici?

Ova je stranica mala pomoć, za one koji vole tražiti po Internetu. Ondje smo ukratko opisali naš Pokret, zajednice, djelatnosti, ima zanimljivih projekcija i slika te jedan američki moderan pro-life spot. Stranice bi trebalo stalno dorađivati, pisati više o kontracepciji, vidim potrebu stranica o čistoći mladeži, o kršćanskom moralu, braku, odgoju djece i svim drugim sličnim temama. Pozivam mlade da nešto učine po tom pitanju! Na stranice je nedavno dodana povijest i način moljenja naše osobite molitve, prepoznatljivog naziva „Bijela krunica“, odnosno „Krunica Nevine dječice“. Nazvana je tako po bijelim i crvenim zrnima, koja simboliziraju nevinost i mučeništvo Betlehemske dječice- mučenika te onih koji su njima postali, kroz prošlost, sve do današnjih dana, zbog strahote pobačaja. 16. travnja, dozvolu za krunicu je udijelio biskup Ivan Milovan, ordinarij Porečko-pulske biskupije. Naime, upravo je u ovoj Biskupiji (samostan u Sv. Petru u Šumi) krenuo apostolat za najmanje, kojima se namjerava oduzeti život abortusom. Znakovita je činjenica, da je upravo toga dana, Parlamentarni odbor Vijeća Europe („PACE“) pozvao sve zemlje članice EU na pravno ozakonjenje pobačaja. Članovi su istog odbora, kako navode mediji, podlegli ovom evidentnom izrazu kulture smrti (102 glasa za ovu rezoluciju, 69 protivno- hrvatska je zastupnica glasovala „za“) zahtijevajući, da „žena koja dolazi na pobačaj treba dobiti odgovarajuću financijsku naknadu, medicinsku i psihološku pomoć te iznad svega, zadovoljavajuće uvjete“. Pismenim je dekretom, na provincijskom redovničkom kapitulu 19. svibnja, krunicu odobrio Generalni Prior Reda pavlina, o. Izydor Matuszewski, blagoslovivši ujedno i novonastali molitveni pokret, kojemu je cilj širenje ove pobožnosti, nazvan „Tješitelji Milosrdnog Isusa“.

Razmišljate li možda o osnivanju nekoga doma za buduće majke koje trebaju smještaj? Da li bi se možda mogao osnovati i neki karitativni fond u tu svrhu?

Krajnji cilj svega što činimo, cijelog našeg apostolata, osnivanje je jednog posebnog doma. Malo ću objasniti ovo. Naime, posjetio sam mnoge domove, u nas i u inozemstvu, domove za majke i djecu. Možda nisam dovoljno tražio, možda sam slijep na neke stvari, možda sam idealist. Ali, nisam zadovoljan viđenim. Prvo, ne sviđa mi se ovaj naziv- dom za majke i djecu. Mnogo bi ljepše zvučalo, dom majki i djece. No, zašto uopće dom? Maštam o nečemu sasvim drugačijem! Cilj mi je dobiti kuću, prostranu, s vrtom, garažom, dvorištem, balkonima, s malenom kapelom, koja bi bila zapravo pravna osoba i nazivala bi se „Obitelj Svetog Josipa“. Ta bi Obitelj živjela molitvom, druženjem, radom. Vodila bi ju kršćanska iskusna udovica ili kršćanska obitelj. Svaka bi Obitelj imala maleni molitveni prostor. U Obitelji bi vladala obiteljska atmosfera, a primali bismo jednu do maksimalno tri trudnice, sa ili bez rođene dječice, trudnice koje bi inače bile u kušnji pobačaja ili u nekoj teškoj situaciji. Takvih je jako mnogo… Javljaju mi se, a meni je teško iste slati na razna druga mjesta. Ispada kao ono u poslovici: brigo moja, prijeđi na drugoga. Naime, netko je rekao, da smo mi danas slični čovjeku, koji, kada mu gladan bližnji pokuca na vrata, daje mu kuharicu (savjete, smiješak, stisak ruke, adresu nekakve ustanove) a ovaj odlazi gladan! On treba kruha! Ne pričice. Na Zapadu sam posjetio domove koje vode redovnice, te sam primijetio sljedeće; u jednom je takvom domu 22 žena, desetak djece, sve je lijepo i uredno, ali su duševno i materijalno skučene, prestrašene, zatvorene u sebe, gube se u toj masi. Ražalostio sam se, kada sam vidio, da taj dom vode dvije časne sestre, koje ondje rade kao voditeljice, imaju svoj ured, a spavaju u samostanu nekoliko kilometara udaljenom od samoga doma. Te žene i ta djeca nemaju kapelicu, imaju TV sobu, imaju i teretanu, ali nemaju kapelicu. Sestre su divne i požrtvovne, ali nisu s njima; dolaze i odlaze, potpisuju papire, javljaju se na telefone i u uredu vode razgovore. Nije mi se to svidjelo. Želim nešto drugačije; želim, sanjam, da kršćani otvore svoja vrata, da podijele svoje imanje, da dijele svoj život s onima koji su u potrebi! Da za to ne traže novac, da to ne bude nekakav „dom“ koji je nužno zlo i koji daje trenutno rješenje; treba nam Obitelj, koja će raditi srcem, uplesti se istinski u problem dotične osobe-trudnice, s njom dijeliti svoje radosti, s njom nositi križeve. Znam ljude, koji imaju nekoliko praznih kuća. Djeca su u Njemačkoj, dođu za Božić, kuće stoje prazne… Znam pojedince, koji žive godinama sami, u trokatnici. Znam prijatelje, koji za automobil daju sto tisuća eura, dok imam trudnica koje žele pobaciti isključivo radi materijalne nestabilnosti. Tako bih im htio pružiti utočište i sigurnost! Da se rode ova mala, savršena Božja stvorenja! Eto, to je moja vizija, još nedorađena, neostvarena, jer uvijek postoji ta prepreka- novac. Ja ipak molim i nadam se. Ne želim kupovati, prodavati, baviti se nekretninama. Nisam zato postao svećenik. Čekam strpljivo na Božji potez. A kako sam ovu stvar predao u ruke sv. Josipu, možda još za života i ugledam tu Obitelj! Karitativni fond? Ne, najlakše je naći donatore i prositi (znam iz iskustva!) i dobiti novce. Ja molim i očekujem, da mi se pridruži neki zaljubljenik u nerođene, da Providnost djeluje u slobodi, da mi dođe netko „zaluđen“ životom i s jednim kršćanskim entuzijazmom kaže: evo me, evo mojih ruku, evo moga srca, evo mojeg mozga, ‘ajmo na posao! Prva Crkva nije imala love, ali je obilovala žarom, Duhom, vatrom! E, to je pravo bogatstvo.

Recite nam gdje crpite toliku duhovnu snagu u borbu protiv toga velikoga zla «pobačaja»?

Naši su nebeski zaštitnici Sv. Josip, Sv. Mihael i Majka Terezija, kao i neki drugi koje zazivamo u svojim molitvama. Osjećam njihovu stalnu prisutnost i pomoć. Doživio sam, više puta, istinske napade Zloga. Jednom sam i zbog toga završio u bolnici. Ne želim ispasti hvalisavac ili neki heroj, stvarno sam siromašan i jadan grešnik, zaista jesam, ali reći ću vam jedno- kada spasimo dijete od abortusa, počinju nevolje. Na svim područjima, u svim dimenzijama. Nekada je to pravi rat, bolan, rat koji razara, slama i pali. Podmetnuli su mi se u više navrata i neki neiskreni, opasni ljudi. Ponekad smo i sasvim krivo shvaćeni. Katkad i mi činimo skroz krive stvari, u svom neznanju ili slabosti. Uostalom, mi smo još tek na početku, još učimo… Upoznao sam obitelji, osobito muževe ili dečke (zaručnike) koji su mi prijetili različitim zlima, ako nastavim nagovarati njihove žene i djevojke, da rode začete mališane. Sjećam se i slučaja, kada mi je djevojka htjela donijeti dijete, nezadovoljna što je ipak rodila, na naš nagovor i savjet, proklinjući me… ponekad i ljudi Crkve smatraju, možda do kraja ne poznavajući ovu tematiku, da smo mi, „borci za život“ nekakvi fanatici. Nekima je sasvim normalno i u redu, kada se naglašava potreba pomoći siromasima, misijama, prognanicima itd., a nije im normalno, kada apeliramo kao svećenici i vjernici za spas nerođene dječice! Naše je ići dalje, ne obazirati se na napade Zloga, ne pokleknuti, hodati u vjeri, ljubiti, praštati, biti dokraja Isusovi, na Golgoti! Pobačaj je čedomorstvo. Nijedan zakon ili čovjek ne može osporiti ovu vječnu istinu, kao ni zapovijed samoga Boga: Ne ubij! Tu nema rasprave. Nerođeni je svetinja. Oni su naša braća, sakrivena u utrobi, Jaganjčevi najmanji anđeli. Ako ih spašavamo pred okrutnom, bolnom smrću, pred doslovnim bacanjem, uništavanjem, kako ne bismo bili u sukobu s idejnim i stvarnim začetnikom toga zla, đavlom? Zato nam treba „oružje“ a to je molitva i žrtva. Sav program našeg duhovnog ratovanja sa „silama tame“ (Ef 6) opisan je u izvrsnim dokumentima Crkve, osobito onima potpisanim od Sl. Božjeg Pape Ivana Pavla II, našeg velikog nebeskog pokrovitelja. Moja su snaga euharistijsko klanjanje i krunica, te ljubav i pomoć mnogih dobrih ljudi, koji vjeruju da Život uvijek pobjeđuje i da nas Bog neizmjerno ljubi u svom neiscrpnom milosrđu.

I na kraju što biste poručili našim čitateljima i svima onima koji bi se željeli uključiti u Vaš pokret?

Otvorimo oči, vidimo, da živimo u kulturi, koju je blagopokojni papa nazvao „civilizacija smrti“. Zakonom je dozvoljeno ubojstvo nerođenog čovjeka. Glorificira se dostojanstvo životinja, nenormalno je postalo normalno, djeca su prikazivana kao teret i zapreka karijeri a trudnoća kao bolest. Pretjerivanje? Mislim da ne, ako znamo da se u svijetu u posljednjih trideset godina, prema pisanju Svjetske Zdravstvene Organizacije, izvršilo preko milijardu pobačaja. A tko bi mogao prebrojati onu pobačenu dječicu, usmrćenu kontracepcijom, spiralama, umjetnom oplodnjom? Srce je Božje ranjeno. Zemlje natopljene krvlju najmanjih pune su ljudi u teškim egzistencijalnim trpljenjima, razorenih brakova, samoubojstava, oskvrnjenih obiteljskih odnosa, razularene mladeži, razmažene djece, mlakih duhovnika. Treba nam jedno silno probuđenje, obnova, krštenje Duhom i ognjem, kako navješćuje evanđelje. Pozivam sve, koji shvaćaju zlo abortusa i nužnost pokajanja, rada nad vrijednostima obitelji i molitve, da mi se jave. Molim konkretno! Trebam tiskare, koji će nam besplatno tiskati letke. Trebam kršćane odvjetnike, koji će mi pomoći zakonski definirati naša djelovanja, osobito oko Obitelji svetog Josipa. Trebam vjernike s vizijom, koji se neće stidjeti dijeliti naše letke na kolodvorima, pred diskotekama i na ulici. Trebam liječnike, beskompromisne u pitanjima života, koji će mi pomoći u razgovorima s očajnim, ranjenim trudnim ženama, trebam iskusne muškarce i žene, koji će svjedočiti o radosti života u vjeri. Trebam one koji imaju, da znaju podijeliti s onima, koji nemaju. Trebam mlade, koji će pisati, pjevati, glumiti, plesati za Krista i najmanje. Trebam redovnike i redovnice, koji će iskoračiti korak dalje i otvoriti vrata svog svetog samostanskog srca. Trebam TEBE, jer TI ovo čitaš. Odnosno, sve nas treba Gospodin. Kako Mu je divno služiti! Kako je sjajno gledati Njegova čudesa, kako je veličanstveno slijediti Kralja kraljeva! Hrabro! Hvala vam na molitvama. Ako ništa drugo ne možemo, moliti sigurno možemo. Božji blagoslov! Za Krista, za nerođene!

 o. Marko Glogović, pavlin
TOP